Sažetak

Školska fobija nije posebna dijagnoza, već klinički entitet koji uključuje anksioznost i izbjegavajuće ponašanje povezano s odlaskom ili boravkom u školi, koje se može javiti bilo kada tijekom školovanja. Najčešće se radi o separacijskoj ili socijalnoj anksioznosti, mada odbijanje pohađanja škole može biti povezano i s drugim emocionalnim poremećajima u djece i adolescenata kao što su generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj ili depresija. Osim što remeti funkcioniranje obitelji, školska fobija ima i ozbiljne posljedice na školski uspjeh i socijalne odnose školarca te može biti vrlo težak poremećaj u djetinjstvu. U diferencijalnoj dijagnostici važno je školsku fobiju razlikovati od poremećaja ponašanja s namjernim izostajanjem iz škole te antisocijalnim ponašanjima (krađa, laganje i dr.) i tendencijom zabavi. Važno je započeti tretman što ranije kako dijete ne bi zaostajalo sa školskim gradivom, gubilo vezu s vršnjacima, dobivalo pažnju roditelja ostajanjem kod kuće. U liječenju je potreban multidisciplinaran pristup koji uključuje suradnju psihijatra i/ili psihologa, roditelja, stručnih djelatnika škole, liječnika obiteljske ili školske medicine i prema potrebi centra za socijalnu skrb ako se radi o dugotrajnom izostanku iz škole ili problemima u funkcioniranju obitelji. Liječenje školske fobije zahtijeva primjenu različitih terapijskih postupaka u okviru multimodalnog pristupa: psihoedukacijom roditelja, individualnu psihoterapiju (analitičku ili kognitivno-bihevioralnu), grupnu terapiju i obiteljsku psihoterapiju ovisno o težini poremećaja i uzrocima njegovog nastanka. U težim slučajevima koji ne reagiraju na psihoterapijsko liječenje primjenjuju se i lijekovi iz skupine antidepresiva i anksiolitika. U radu su prikazane suvremene spoznaje školske fobije te liječenje kognitivno bihevioralnim terapijom uz prikaz jednog kliničkog slučaja.