Sažetak

Udio osoba starije životne dobi u stalnom je porastu u ukupnoj populaciji. Veći udio osoba starije životne dobi pridonosi promjeni morbiditeta karakterističnog za ovo razdoblje života. Anksioznost je jedan od najčešćih simptoma koji prati starije osobe, a posljedica je smanjenih tjelesnih i kognitivnih sposobnosti. Subsindromska anksioznost učestalija je među starijim osobama od depresije i kognitivnih poremećaja. U starijih osoba, stoga postoji „zabrinutost“, koja je posljedica smanjenih sposobnosti i koju ne treba uvijek dijagnosticirati kao poremećaj. Prava anksioznost ili anksiozni poremećaj bitno umanjuju funkcionalnost osobe i zahtijevaju liječenje. Anksioznost i anksiozni poremećaji, očekivano imaju neka posebna obilježja, koja nećemo naći u odrasloj psihijatrijskoj populaciji. Sukladno tome potrebno je prepoznavati ta posebna obilježja anksioznosti u starijoj životnoj dobi, kako bi se s većom sigurnosti postavila dijagnoza i osiguralo pravodobno liječenje. Postupak i liječenje gerijatrijske anksioznosti također ima svoja posebna obilježja i pravila. Opća je preporuka da primjena psihofarmaka u starijoj životnoj dobi nije doživotna, te da se povlačenje lijekova mora odvijati u vrlo sporom ritmu od nekoliko mjeseci, kako ne bi došlo do ponovne pojave anksioznih simptoma.