Sažetak
Cilj ovog istraživanja bio je ispitati razinu usamljenosti studenata Sveučilišta u Zagrebu i odnos usamljenosti s različitim sociodemografskim obilježjima te psihičkim i općim zdravljem, kao i sa subjektivnom procjenom akademske uspješnosti, uključujući medijacijsku ulogu usamljenosti. Na prigodnom uzorku studenata (N=879; dob=18-35) primijenjeni su UCLA-3, CORE-10, DASS-21, SAAS i SRH te prikupljeni sociodemografski podatci. Provedene su deskriptivne analize, testiranje razlika, korelacijske analize i hijerarhijska regresija; medijacija je testirana nad odnosom SAAS i CORE-10. 76,9 % studenata iskazalo je visoku razinu usamljenosti. Usamljenost je značajno povezana s višim anksiozno-depresivnim simptomima i stresom, lošijom samoprocjenom zdravlja i nižom akademskom uspješnosti. U hijerarhijskoj regresijskoj analizi, nakon kontrole varijabli roda, godine studija i SES-a, i usamljenost (β=,423, p<,001) i niža akademska uspješnost (β=−,318, p<,001) značajno su predviđali lošije psihičko zdravlje. Utvrđena je djelomična medijacija usamljenosti u odnosu između akademske uspješnosti i psihičkog zdravlja (indirektni efekt a×b= −,103, p<,001; omjer medijacije ≈ 23 %). Ovim istraživanjem pokazano je da je usamljenost prevalentna i snažno povezana sa psihičkim zdravljem studenata te djelomično posreduje negativan učinak lošije akademske uspješnosti na psihološki distres. Potrebne su višerazinske intervencije (univerzalna, selektivna i indikativna prevencija) usmjerene na socijalnu povezanost, ranu identifikaciju i ciljanu podršku najrizičnijim skupinama.
