Sažetak

Elektrokonvulzivna terapija (EKT) učinkovita je terapijska metoda u liječenju bolesnika s terapijski rezistentnom shizofrenijom. Unatoč suvremenim dokazima o njezinoj učinkovitosti i sigurnosti, u kliničkoj praksi i dalje je prisutna zabrinutost zbog mogućeg strukturnog oštećenja moždanog tkiva. U tom kontekstu, biomarkeri neuronalne i astroglijalne reaktivnosti mogu pridonijeti objektivnijoj procjeni neurobioloških učinaka ove terapijske metode. Cilj je ovoga istraživanja bio analizirati promjene serumskih koncentracija ubikvitin C-terminalne hidrolaze L1 (UCH-L1) i glijalnog fibrilarnog kiselog proteina (GFAP) tijekom terapijskog ciklusa EKT-a u bolesnika sa shizofrenijom. Istraživanje je provedeno kao retrospektivna klinička studija na 34 bolesnika sa shizofrenijom liječenih EKT-om na Klinici za psihijatriju KBC-a „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu. Serumske koncentracije UCH-L1 i GFAP-a određivane su prije i nakon 1., 6. i 12. sesije EKT-a. Promjene koncentracija analizirane su općim linearnim modelom za ponovljena mjerenja, s obzirom na sesiju EKT-a i vrijeme mjerenja. Za UCH-L1 utvrđen je značajan multivarijatni učinak sesije te značajna interakcija sesije i vremena mjerenja, što upućuje na fazno ovisan obrazac promjena tijekom EKT ciklusa. Najizraženiji porast zabilježen je nakon prve sesije, dok u kasnijim fazama nije uočen obrazac daljnjeg progresivnog porasta. Za GFAP glavni učinci sesije i vremena mjerenja nisu bili statistički značajni, no utvrđena je značajna interakcija sesije i vremena mjerenja, uz promjenjiv i nelinearan obrazac promjena. Dobiveni nalazi pokazuju da primjena EKT-a u bolesnika sa shizofrenijom nije bila povezana s trajnim niti progresivnim porastom biomarkera neuronalne i astroglijalne reaktivnosti. Rezultati dodatno podupiru sigurnosni profil EKT-a te sugeriraju da promjene UCH-L1 i GFAP-a tijekom terapijskog ciklusa vjerojatnije odražavaju fazno ovisne i reverzibilne neurobiološke procese nego strukturno oštećenje moždanog tkiva.