Sažetak
Prikazat će se slučaj pacijenta čije se iskustvo svijeta promijenilo zbog zaokupljenosti determinizmom. Udaljavajući se od naučenih klasifikacija, primjećuje se da neke osobe s psihotičnim iskustvima opisuju neobične percepcije, snove i ideje koje nastaju kao dio kreativnih ili filozofskih procesa, ponekad pojačanih uporabom psihoaktivnih tvari. Dvadesetpetogodišnji muškarac javio se zbog intenzivne anksioznosti, depresivnog raspoloženja i u uvjerenju da su sva ponašanja unaprijed određena. Njegov pogled na svijet bio je posebno izmijenjen u doživljaju komunikacije s drugim ljudima, koja mu se činila robotiziranom. Izražavao je osjećaj da više nije sposoban funkcionirati na istoj razini kao i prije. Prisjećajući se ranijih razdoblja adolescencije, navodio je da je imao osjećaj da ga drugi promatraju, da se bojao tuđih mišljenja te da je istodobno imao osjećaj pripadnosti određenim skupinama, ali i izdvojenosti iz njih. Govorio je da je tada bio sretan, duhovit i ekstrovertiran, ali da „odnedavno više nema smisla za humor i nije zanimljiv“. Osam godina redovito je konzumirao kanabis, koji ga je smirivao i omogućivao mu da se „udubi u teme iz filozofije i psihologije“. Nakon kratkog razdoblja apstinencije i ponovne uporabe kanabisa, imao je osjećaj kao da se njegov svjetonazor temeljen na determinizmu učvrstio do te mjere da je razvio tešku anksioznost, potom i depresiju. Susrećemo ga u okviru Dnevne bolnice nakon kratkotrajnog bolničkog liječenja. Tijekom terapije djeluje nemotivirano, anksiozno i povučeno u grupnim psihoterapijskim seansama. Istražuje znanstvena i filozofska stajališta o determinizmu, o kojima opširno raspravlja s chatbotom, te traži terapeuta upoznatog s tom temom koji bi mu mogao pružiti utjehu i pomoći u teškoćama koje teško verbalizira. Pacijentovi simptomi mogu se promatrati kroz prizmu fenomenologije opsesije na granici sumanutosti, pri čemu osjeća strah i gubitak smisla zbog spoznaje da nema kontrolu nad vlastitim životom. U razgovorima dolazimo do hipoteze da je doživio razočaranje i svojevrsno razotkrivanje stvarnosti kroz prizmu determinizma te da bi terapija trebala biti usmjerena na ponovno uspostavljanje određenih iluzija (odnosno ponovno pronalaženje smisla kroz interese i odnose), što bi mu moglo omogućiti bolje socijalno funkcioniranje.