Sažetak
Disocijativni poremećaj identiteta i psihotični poremećaji mogu imati preklapajuće kliničke manifestacije, što može otežati diferencijalnu dijagnostiku. Prikazuje se slučaj mlade pacijentice hospitalizirane zbog epizoda u kojima opisuje prisutnost različitih identitetskih stanja s odvojenim imenima, karakteristikama i autobiografskim sadržajem, uz izraženu tjeskobu i pad funkcionalnosti. U početnoj kliničkoj procjeni dominirala je disocijativna simptomatologija, uz izražene amnestičke epizode i subjektivan doživljaj izmjene selfa. Tijekom hospitalizacije dolazi do promjene kliničke slike s izraženijom negativnom simptomatologijom u obliku afektivne zaravnjenosti, avolicije, alogije, anhedonije i socijalnog povlačenja uz prisutnost halucinatornih doživljaja. Disocijativni elementi ostaju prisutni, no u daljnjem tijeku postaju manje dominantni u odnosu na psihotičnu simptomatologiju. Anamnestički podatci uputili su na traumatska iskustva u djetinjstvu te ranije prisutne slušne halucinacije. U obradi su razmatrani disocijativni poremećaj identiteta, shizofrenija, shizoafektivni poremećaj te granični poremećaj ličnosti s disocijativno- psihotičnim obilježjima. Nakon uvođenja antipsihotika (risperidon) dolazi do poboljšanja psihičkog stanja uz postupno blijeđenje psihotične simptomatologije. U ovom trenutku postavljena je dijagnoza nespecificiranog psihotičnog poremećaja uz potrebu daljnjeg praćenja. Slučaj naglašava važnost dinamičke procjene psihopatologije, s obzirom na to da se početno disocijativno obilježena klinička slika može tijekom vremena razviti prema dominantno psihotičnom sindromu. Traumatska iskustva u anamnezi zahtijevaju pažljivu procjenu disocijativnih fenomena, no sama po sebi ne isključuju mogućnost psihotičnog poremećaja. Longitudinalno praćenje, uz procjenu kvalitete simptoma, razine uvida, funkcionalnog pada i odgovora na liječenje, ključno je za precizniju dijagnostiku i optimalan terapijski pristup.