Sažetak
Ciljevi istraživanja: Brojne sličnosti graničnog poremećaja ličnosti i poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (engl. attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) kod odraslih otežavaju razlikovanje ovih dvaju poremećaja. ADHD je neuropsihijatrijski poremećaj dječje i adolescentne dobi obilježen trijasom simptoma: hiperaktivnost, impulzivnost i nemogućnost pažnje. Radi se o kroničnom poremećaju te se u više od polovice slučajeva simptomi nalaze i u odrasloj dobi, a najčešći su otežano izvršavanje zadataka, unutarnji nemir, snižen prag frustracije, promjenjivo raspoloženje te sklonost rizičnom ponašanju. Granični poremećaj ličnosti pojavljuje se u kasnoj adolescentnoj ili mlađoj odrasloj dobi. Izraženi su ustaljeni obrasci nestabilnosti i preosjetljivosti u interpersonalnim odnosima, impulzivne radnje bez razmišljanja o posljedicama i emocionalna nestabilnost praćena izljevima ljutnje, čak i agresivnim ponašanjima. Dijagnoza obaju poremećaja postavlja se na temelju kliničkih kriterija. Cilj je ove studije prikazati kako su, unatoč mnogim sličnostima u kliničkoj slici, potrebni različiti pristupi u psihofarmakoterapiji. Ispravna dijagnoza i odabir terapije imaju pozitivan učinak na socijalno i poslovno funkcioniranje. Materijali i metode: Prikaz slučaja dvaju pacijenata kojima u kliničkoj slici dominiraju impulzivnost, nemir, otežana regulacija emocija, snižena razina frustracijskog praga i problemi u svakodnevnom funkcioniranju. U oba pacijenta obavi se psihologijsko testiranje. Prvi je pacijent 31-godišnjak koji zadovoljava kriterije ADHD-a u odrasloj dobi, zbog čega se u terapiju uključi atomoksetin. Drugom se pacijentu psihologijskim testiranjem ustanovi da se radi o graničnom poremećaju ličnosti u pogoršanju uzrokovanom emocionalnom preopterećenošću i visokim stresom. U terapiju je uveden reboksetin. Rezultati: Na primijenjenu terapiju došlo je do klinički značajnog poboljšanja psihičkog stanja. Zaključak: ADHD i granični poremećaj ličnosti u odrasloj dobi teško je klinički diferencirati, a mogu se pojaviti i kao komorbidne dijagnoze. Sveobuhvatna anamneza i psihologijsko testiranje ključni su za postavljanje ispravne dijagnoze, što je nužno za dobar odabir terapije. Ciljana terapija značajno poboljšava dugoročne ishode.
