Sažetak
Ciljevi istraživanja: Relaksacija primjenom virtualne stvarnosti (engl. virtual reality, VR) neposredno poboljšava afektivno stanje psihijatrijskih bolesnika, no nedovoljno je istraženo zadržava li se učinak intervencije ponovljenom primjenom ili slabi zbog navikavanja. Cilj je bio ispitati učinak tijekom uzastopnih seansi i podnošljivost intervencije. Metode: Deset hospitaliziranih bolesnika s povratnim depresivnim poremećajem, randomiziranih u intervencijsku skupinu pilot-studije, uz standardno liječenje primilo je 6 seansi VR-relaksacije aplikacijom VRelax tijekom dva tjedna. Prije i nakon svake primjene, 9 afektivnih stanja procijenjeno je vizualno-analognim ljestvicama, a nelagoda upitnikom Virtual Reality Sickness Questionnaire (VRSQ). Kontrolna skupina liječena je standardnim bolničkim programom, a klinički pokazatelji mjereni su u objema skupinama na početku i nakon dva tjedna; rezultati se prikazuju zasebno. Statistička obrada: Promjene unutar seansi analizirane su Wilcoxonovim testom predznačenih rangova na vrijednostima uprosječenima kroz 6 primjena, a kretanje vrijednosti prije i nakon seansi Friedmanovim testom uz Kendallov koeficijent podudarnosti. Podnošljivost je prikazana opisno. Rezultati: Svih 9 afektivnih stanja značajno se promijenilo nakon VR-relaksacije. Vrijednosti nakon seanse nisu se značajno mijenjale tijekom dvotjednog razdoblja, dok su se vrijednosti prije seanse poboljšale na četiri stavke. Bolesnici su nakon svake primjene dosezali usporedivo afektivno stanje, a promjena unutar seanse smanjivala se jer je stanje prije seanse bilo sve povoljnije. Medijan VRSQ-a iznosio je 0,0 nakon prve i posljednje seanse. Zaključak: Neposredan učinak VR-relaksacije nije slabio tijekom cijelog razdoblja primjene, uz odličnu podnošljivost. Poboljšanje stanja prije seansi ne može se razlučiti od učinka standardnog liječenja tijekom hospitalizacije jer je mjereno samo u VR-skupini. Potreban je trokraki nacrt s aktivnom kontrolom.