Sažetak
Ciljevi istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost suicidalnih promišljanja kod ranih adolescenata te utvrditi njihovu povezanost s biološkim ritmovima (kronotipom) i vremenom provedenim pred ekranima, uz analizu glavnih efekata spola te interakcije spola i suicidalnosti. Materijali i metode: Provedeno je presječno istraživanje na uzorku ranih adolescenata (nesuicidalni mladići n = 145, nesuicidalne djevojke n = 152, suicidalni mladići n = 54 i suicidalne djevojke n = 41). Za procjenu učestalosti suicidalnih ideacija analizirani su odgovori o mislima o smrti, želji za smrću i mislima o samoubojstvu. Primijenjeni su standardizirani upitnici za procjenu ukupnog kronotipa te ukupnog vremena provedenog pred ekranima. Statistička obrada: Učestalost i spolne razlike testirane su hi-kvadratnim testom nezavisnosti. Povezanost kronotipa i vremena pred ekranima sa suicidalnošću i spolom analizirana je dvosmjernom analizom varijancije (ANOVA). Rezultati: Analiza učestalosti ne pokazuje statistički značajne spolne razlike u suicidalnim ideacijama: često razmišljanje o smrti prisutno je kod 25,8 % dječaka i 19,5 % djevojčica (p = 0,138), želja za smrću kod 6,0 % dječaka i 5,1 % djevojčica (p = 0,697), dok često o samoubojstvu razmišlja 7,1 % dječaka i 8,2 % djevojčica (p = 0,672). U pogledu kronotipa, utvrđeno je da adolescenti s izraženijim večernjim kronotipom nemaju statistički učestalija suicidalna promišljanja u usporedbi s onima koji naginju jutarnjem kronotipu (p = 0,233), a taj je nalaz stabilan kod oba spola (p za interakciju = 0,283), iako djevojčice općenito više naginju večernjem tipu (p = 0,013). Ključni nalaz pokazuje visoko značajan glavni efekt suicidalnosti na vrijeme pred ekranima (p < 0,001); suicidalni dječaci (M = 2,49) i djevojke (M = 2,63) provode znatno više vremena pred ekranima od nesuicidalnih vršnjaka, bez obzira na spol (p za interakciju = 0,861). Zaključak: Rani adolescenti obaju spolova u podjednakoj mjeri proživljavaju suicidalna promišljanja. Dok pripadnost određenom kronotipu ne predstavlja rizik za suicidalnost, povećano vrijeme provedeno pred ekranima izranja kao univerzalan i izrazito snažan marker suicidalne krize kod oba spola, što upućuje na nužnost integracije digitalnih navika u suvremenu psihijatrijsku procjenu.
